Najbolja dječja državna bajka „Pogled iznad maske“, laureat Viktor Runac, 8.b, mentorica Alisa Galir, prof.
Tjedan Ivane Brlić-Mažuranić nije mogao započeti ljepše za našu školu.
Učenik 8.b razreda Viktor Runac osvojio je prvo mjesto i prvu nagradu 19.4.2021. na Državnom literarnom natječaju „U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić“ za najbolju dječju bajku učenika osnovnih škola Republike Hrvatske i hrvatskih učenika u dijaspori 2021.
Na natječaj je pristiglo 35 radova iz 35 državnih škola. Svečanost čitanja nagrađenih radova upriličili su Ogranak Matice hrvatske u Slavonskom Brodu i Gradska knjižnica Slavonski Brod, a održavala se virtualno preko Zooma.
Ove godine broji se pola stoljeća od početka obilježavanja manifestacije što dovoljno govori o njezinoj dugoj tradiciji i važnosti. U prošloj godini zbog epidemije nije bilo moguće organizirati održavanje manifestacije. Međutim, ove godine pripremljena su brojna iznenađenja koja će zasigurno oduševiti kako najmlađe Brođane i njihove obitelji, tako i sve ostale generacije i posjetitelje iz drugih krajeva.
Gradonačelnik Slavonskog Broda Mirko Duspara, dr. med., pozvao je sve nagrađene učenike i njihove mentore dogodine u posjet obnovljenoj Kući Brlić gdje je Ivana stvarala najljepše priče.
Gradske ustanove u kulturi priredile su zanimljive sadržaje u okvirima epidemioloških mjera, a puno sadržaja organizirano je i virtualno.
Najveći park u Slavonskom Brodu (park Klasije) omogućit će jedinstven doživljaj bajki svojom preobrazbom u Šumu Striborovu. Tako su već od nedjelje (18. travnja), točno na Ivanin rođendan, posjetitelji mogli ušetati u djelić atmosfere Ivanine Šume Striborove i uploviti u „Svijet bajki“.
Do petka 23. travnja na Trgu Ivane Brlić-Mažuranić u Slavonskom Brodu utjelovit će se likovi iz Ivaninih bajki. Tako će posjetitelji moći susresti Jagora, Potjeha, Majstora Mrkonju, Kosjenku i druge likove koje će zainteresirani i kreativni moći animirati na razne načine (oslikavanje lica, crtanje i bojanje na papiru, modeliranje likova od plastelina itd.), a moći će se s njima i fotografirati te će svi polaznici biti darivani i paprenjacima u obliku brodske Tvrđave.
Čestitamo našem laureatu na iznimnom uspjehu i želimo da mu ružičaste naočale u pogledu iznad maske uljepšavaju daljnje odrastanje.
Uživajte u Viktorovoj bajci koja se nalazi u privitku.
Alisa Galir
Pogled iznad maske
Proljetos, hodajući praznim ulicama grada po jarkom suncu i toplom danu, mučila me samo jedna misao. Već mjesecima nosim masku, samo buljim u to medicinsko čudo. Odlučio sam malo proviriti iznad maske.
Prolazeći uskim ulicama Zagreba, tu i tamo naišao sam na prolaznika, sitnu užurbanu staricu, radnika koji se žuri na posao i majku koja je brzo za ručicu vukla svoju djevojčicu. I priroda se činila tužnom, trava siva, cvijeće nepostojeće, drveće kao da je zamrlo. Zailazio sam tako po kutovima grada i naišao na malu trgovinu koja je prodavala naočale. Velike, male, široke, uske, debele, tanke, s pravilnim i asimetričnim okvirima i, naravno, u svim bojama i uzorcima. Zaintrigirale su me jedne ružičaste pa sam ih odmah kupio. Ionako je vani bilo sunčano, a već odavno si nisam ništa priuštio. Izašao sam van i na lice stavio svoj najnoviji modni dodatak, a onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Ispred mene je odjednom bilo na tisuće ljudi. Ulice su bile pune, djeca su se igrala, ljudi su se držali za ruke, grlili, ljubili, trgovi su bili prepuni boja i veselog žamora. Život! Na travnjacima su se smiješile ljubice, šafrani, jaglaci, čak su i visibabe uzdigle glavu. Kao da sam se vratio u vrijeme prije pandemije, prije svih izolacija i masaka, u staro normalno kako kažu. Nisam mogao vjerovati, svijet se činio tako lijepim i sretnim, onako kako se do prije nekoliko minuta činilo nedostižnim. Misleći da sanjam, otrčao sam do Maksimira. Ondje me dočekalo još veće veselje. Djeca su jela sladolede, mladi su se okupljali i plesali uz Bluetooth zvučnike, stariji su se šetali puteljcima, svi su se međusobno družili i s ljudima i sa životinjama. Drveće je šumjelo divnu melodiju, a u njemu ptice su zadovoljno cvrkutale i dogovarale hitan sastanak. Trava je bila predivne tamnozelene boje, a u njoj cvijeće je plesalo divan bal boja. Radnik kojeg sam prije vidio sretno je popravljao hidrant, starica je udobno pijuckala kavu na terasi kafića na koju je netom prosut svjež i škripav šljunak. Starica je petom nešto pisala po njemu. Majka i djevojčica polako su lizale sladolede i osmjehivale se jedna drugoj posebnom nježnošću. Otišao sam i ja kupiti jedan pa krenuo šarenim stazicama prisjetiti se kako izgledaju boje, oblici i mirisi. Razmišljao sam o tome kako je ovaj čudesan svijet bolji od onoga što smo ga prije imali. Upijao sam svako zrnce prirode. Najednom sam kroz rascjep dviju bogatih grana uočio da se nebo naoblačilo. Razmišljao sam kako je to moguće, pa prije pola sata sunce je tako jarko sjalo. Ne zamarajući se meteorološkom prijetnjom, nastavio sam kružiti parkom. Odjednom na naočalama ugledam malenu crnu mrlju. Mislio sam da je mušica. Možda je mrav. Kliznem prstom po ružičastom stakalcu i zagrebem još jače. Uh, to nije mušica! Odletjela bi. Nije ni mrav, pao bi. Ovo je ostalo i proširilo se. Mrlja ipak nije bila toliko velika pa se nisam njome zamarao jer svijet je još uvijek lijep i pun veselih čuda. Otišao sam po još jedan sladoled. Prijat će mi jer sve mi trenutno prija što je lijepo i staro. Iznenadio sam se kada slastičara više nije bilo na njegovom radnom mjestu, a ni vrijeme se nije poboljšalo. Naglo je počela padati jaka kiša. Mrlja je postajala sve veća i sada sam već bio zabrinut. Cvijeće je ponovno posivjelo, trava se poraženo objesila, iz drveća više nije izlazila divna pjesma, već samo tragično hujanje. Nevrijeme se pretvorilo u oluju. U daljini se više nisu čuli priroda i ljudi, već samo grmljavina i jak vjetar što je harao kroz krošnje. Kamo god sam pogledao, hihotale su se crne mrlje. Njihova korupcija proširila se posvuda. Ugledao sam staricu kako strahovito kašlje, radišnog radnika kako na klupi spava. Djevojčicu koju iz parka tjeraju, a njene majke nema. Slastičara kojemu se pokvarila škrinja. S oštećenim naočalama opet je sve bilo disharmonično. Svijet mi se krenuo raspadati u ono novo. Nisam htio pogled u budućnost, htio sam se samo vratiti u lijepu prošlost. Pokušao sam vratiti naočale u optiku, ali sam poljubio vrata. Na staklu tek oglas: „Do nove odluke stožera – ZATVORENO.“ Sjeo sam na klupu pored radnika i počeo razmišljati. Kod kuće imam hrpu različitog materijala od kojeg bih mogao proizvoditi ružičaste naočale. Imam i prilično prostranu sobu. Hajde, Viktore, pokreni se! Pogled iznad maske mora biti lijep, ne možeš svijetu ostaviti neboje. Mjerkao sam i rezuckao, sastavljao i rastavljao. Pilio. Šarafio. Lemio. Gotove su bile jedne, pa druge… Imao sam stotinjak kutija poslaganih do stropa. Imao sam dovoljno naočala za cijelu državu. Optika! Moram u optiku! Ali ona je zatvorena. Pišem pismo stožeru. Šaljem žurno s prioritetom. Dobivam odgovor. Milost je na pomolu. A i licenca! Hura! Za nekoliko dana rasprodao sam sve naočale. Ostavio sam jedne za moju majku koja radi u ljekarni. Želim da svoje pacijente vidi zdravima i da se vesela vraća s posla.
Sebi sam ostavio svoje stare ružičaste naočale s mrljom koju sam ipak malo ušminkao da bude manja. Sada ponekad, kad pogledam kroz nju, sjetim se kako je donedavna sve bilo tužno, pusto i učmalo pa brzo svrgnem pogled kroz ostatak stakalca. Povremeno, kada srljam kroz život kao guska u magli, kada želim kruha preko pogače i kada nisam baš toliko zahvalan, bacim pogled kroz mrljicu. Lijepo mi je: živ sam i zdrav, imam krov nad glavom, mama me svaki dan dočeka s toplim ručkom na stolu. A što je najvažnije, vraća se sretna kući s posla.
Viktor Runac, 8. b
Informacije
« Studeni 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
28 | 29 | 30 | 31 | 1 | 2 | 3 |
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 1 |
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
Himna naše škole
Za Badel školu napisat ću pjesmu ovu,
da me podsjeća na sreću, na veliku sreću moju.
Sada ovog časa kada ove rime slažem,
da svoju školu volim, vjerujte ne lažem.
Kada se podsjetim na nju nešto me obuzme
moju ljubav prema njoj nitko ne može da uzme.
Ona nam je kao drugi dom,
odrali smo mi tu svi sa njom,
ona nam je naše blago
sve što je srcu drago.
U njoj smo proživjeli sve, sve svoje padove,
sve svoje pobjede i poraze i prve poljupce.
Tu su i profesori dragi, ponekad i preblagi,
oni su ti koji su se za nas mučili
i puno nas toga u životu naučili.
Ona nam je kao drugi dom...
Bili ste uz mene kad je bilo najteže
ova pjesma prijatelji uz vas me veže
i kad se moje srce škole Sesvete sjeti
iz grla mi ova pjesma poleti.
Ona nam je kao drugi dom...