Nekoliko dana prije sadnje drveta učenici su odabrali mjesto za svoje stablo čiji će razvoj pratiti tijekom mjeseci, možda i godina. Uhvativši se za ruke, okružili su najljepše mjesto osjećajući zvukove, mirise i mekoću tla u koje će stablo zasaditi.

Zatim su se vratili u učionicu i zamislili koje će to stablo biti: svatko je nacrtao ono koje je smatrao najljepšim i najdražim. Sva stabla izložili smo na razrednom panou kako bismo uživali u različitostima naših zamišljanja.

Idućeg tjedna stablo je stiglo, spremno za sadnju. Učenici su pogađali koje je, najčešći odgovori bili su: lovor, trešnja, višnja, orah… Na kraju im je otkriveno da je riječ o kestenu, pitomoj sorti koja donosi jestive plodove. Veselili smo se mogućoj, skoroj berbi plodova iz školskog vrta.

Učenici su s velikom pažnjom pomagali pri sadnji te se iznenadili dugačkom korijenu stabljike. Stablo je dobilo i ime: Bobi. Dogovorili smo se da ćemo ga svakodnevno pratiti i paziti, ono će biti simbol našeg rasta i sazrijevanja, a istovremeno i ogledalo prolaznosti vremena i podsjetnik na ljepotu trenutka: bilo da je lišće smeđe, zelene ili crvene boje.

Povratkom u učionicu učenici su poslušali priču I stablo je bilo sretno. Za vrijeme čitanja vladala je svečana tišina. Posebnost ovih trenutaka bila je u tome što su učenici već slušali ovu priču (u četvrtom razredu), ali sada su njezin sadržaj i poruku mogli povezati sa svojim stablom i možda vidjeti sebe u liku malog dječaka koji se svom prijatelju vraćao cijelog života.

Osvijestiti bliskost s prirodom te ljepotama koje nam nudi u svakom trenutku, zajedništvo koje pritom njegujemo: to je ljepota trenutka kojoj težimo i koju ćemo kroz ovaj projekt nastojati stvarati i čuvati.