Život u Vukovaru i dalje je težak. Vozeći se kroz grad, vidjela sam velik broj razrušenih građevina koje svakodnevno podsjećaju stanovnike na strahotu koja se dogodila. Ljudi u Vukovaru nisu se još oporavili od rata pa je u gradu nedostajalo svjetlosti na licima ljudi.

Vukovar se nalazi na sijecištu putova i samim time na mjestu gdje se prepliću različite kulture i vjere, što se odražava i na način života. Zahtjevi za dvojezičnost tipičan su primjer. U sklopu našeg posjeta obišli smo vukovarsku bolnicu koja mi je ostala u najtužnijem sjećanju. Pogledali smo film koji prikazuje kadrove operacija bolesnika za vrijeme rata po hodnicima, iscrpljeno osoblje... U razgovoru o teškom spašavanju ljudi u bolnici prolazili su me trnci i došlo mi je da zaplačem. „Ne može se opisati, mora se doživjeti“, govorila je gospođa u bolnici.

Kasnije smo se uputili u Crveni križ gdje smo pomogli ljudima koji su ostali bez domova i čiji je život preokrenut zbog prirodne nepogode. Ne bih mogla zamisliti svoj život u takvoj situaciji.

U vojarni smo vidjeli oružje i tenkove te čuli o herojima Domovinskog rata i okupaciji pojedinih dijelova Vukovara.  Posjetili smo i Memorijalno groblje  koje se nalazi na osami, kao da nam time daje razmišljati: zašto ratovati? U spomendomu Ovčara nalaze se fotografije i predmeti žrtava. Na stropu prostorijesvijetli 261 lampica, svaka za pojedinu žrtvu s Ovčare. One pridonose tužnom ugođaju koji ponovno potiče na razmišljanje o besmislenosti rata.

U sjećanju su mi ostala dva odvojena križa na  Ovčari. Jedan je posvećen najmlađoj, šestomjesečnoj žrtvi, , a drugi najstarijoj žrtvi od 104 godine.

Sve su to tragična mjesta koja će mi zauvijek ostati u sjećanju.

Na kraju putovanja imali smo vremena da razgledamo grad. Vidjeli smo barokne građevine, dvorac Eltz, pravoslavnu crkvu sv. Nikolaja, katoličku crkvu sv. Filipa i Jakova.

Vukovarska ada također se pružala pred nama, riječni otok koji odvaja Hrvatsku od susjedne Srbije. Doznala sam i da je Dunav najduža rijeka u Europskoj Uniji.

                  Putovanjem u Vukovar stekla sam jasniju sliku o životu u samom gradu. I uvjerila sam da nikad ne smijemo zaboraviti da je Vukovar grad heroj, ali i grad heroja.

                                                                                                                   Ana Soldo, VIII. A

Grad palih anđela

Prolazeći ovim gradom

Pazim, pazim da

Svaku travku koju dotaknem,

Svaki list s grane, svaki djelić

Ovog iscrpljenog grada

Dotaknem s nježnošću i pažnjom.

Pazim da ga svaka moja riječ

I svaka misao u mojoj glavi pomiluje

I da mu nikada nijedan moj dodir

Ne nanese bol.

Jer ju je za svoga života

Podnio i previše.

Pazim na njega, kao da

Mi je svet, a možda i jest,

Trebao bi svima biti.

Vukovar je živ!

Grad palih anđela je živ,

I uvijek će biti,

Ovdje u nama.

I nikada neće biti

Samo dio naše prošlosti,

Jer nam je upravo on

Osigurao budućnost!

                                                                                                      Tereza šarić, VIII.d